22. ZagrebDox: Zajedništvo, generacijski odnosi, sjećanje i društvene mijene

Ruralna zajednica u filmu Vlak prođe svaki dan i nikada ne stane Vlade Petrija živi u sjeni prolaznosti i gubitaka, između sprovoda, lokalne brijačnice i humora koji ublažava svakodnevicu. Kroz ritam godišnjih doba i neprekinutu prisutnost vlaka koji nikada ne staje, film gradi prostor u kojem se privatno i kolektivno neprestano prepliću. Iz tog mikrosvijeta otvara se pogled prema skrivenim slojevima povijesti u kriminalističkom found footage filmu Pozdravi iz Sekretarijata Ivana Ramljaka. Arhivske fotografije napuštene policijske postaje razotkrivaju drugu stranu zrcala sunčane vedrine popularne hrvatske turističke destinacije. U Otapanju, Nikolausa Geyrhaltera, ledeni krajolici postaju globalni arhiv nestajanja, gdje se klimatske promjene upisuju u svakodnevni život ljudi koji u tim prostorima žive. Planina se neće pomaknutiPetre Seliškar prati odrastanje trojice braće u makedonskim planinama, između teškog rada, igre i izolacije. Kako odrastaju, njihovi se odnosi počinju mijenjati, otvarajući pitanje mogu li ostati pastiri i kakva ih budućnost uopće čeka. Kakva pak budućnost čeka nekoliko stotina grla koza na pučinskom otoku, zaostalih nakon propasti državnog projekta razvoja lokalnog stočarstva, pitanje je koje postavlja Tonći Gaćina svojim filmom Koze!, dok u Vučjoj gozbi Jadrana Bobana strah od vukova u dalmatinskom zaleđu otvara priču o napuštenim zajednicama, nepovjerenju i širenju teorija zavjere u prostoru ekonomskog i infrastrukturnog zanemarivanja. Na istom je tragu Za nekoliko kriški sira Nikole Boshnakova: mala farma postaje simbol nestajanja ruralnog života pod teretom ekonomskih i društvenih promjena. U ponešto ogoljenijem obliku odnosa čovjeka, životinje i preživljavanja u ekstremnim uvjetima, Mora li i konj raditi? Leonharda Thomasa Pilla prati pastiricu Valeriju čija se svakodnevica odvija u stalnom kretanju sa stadom, u potpunoj posvećenosti radu na otvorenom i životu izvan stabilnog doma. Prekrasni ali i surovi lički krajolik u Mirnoj Dolini Sebastijana Borovčaka postaje prostor neizvjesnosti, dok potraga za nestalim muškarcem otkriva svu njegovu nepristupačnost.

Iz te fizičke borbe s krajolikom, program se pomiče prema unutarnjim prostorima ranjivosti i iscjeljenja, ali i prema raspadanju društvenih veza koje su nekoć davale smisao zajednici. U Lavandi Mateje Raičković priroda postaje prostor osobne rekonstrukcije i suočavanja s traumom, dok se u Sjeti se moje pjesme Jelene Bosanac i Tanje Brzaković kroz nestanak gostionice Jablan razotkriva kako se kolektivni prostori pripadanja mogu u trenu pretvoriti iz mjesta ljubavi i veselja u objekte mržnje i destrukcije. Nestabilnost se u filmu Medo u šparugama Ivana Grgura seli u medijski prostor, gdje pojava medvjeda u malom gradu pokreće kolektivnu paranoju i razotkriva mutne granice između istine i laži u doba društvenih mreža. Tako je moralo biti Olivéra Márka Tótha prati tinejdžera iz ruralne Mađarske koji ubrzano postaje rap zvijezda, dok se istodobno pokušava nositi sa školom i obiteljskim životom. Kroz trogodišnje praćenje njegova uspona i pada film oblikuje portret Generacije Z. Ruralna Mađarske mjesto je radnje i filma Omama, Martina Herra. Kroz susret 88-godišnjakinje i njezina unuka koji se vraća kako bi ponovno uspostavili odnos, Omama otvara intimnu i pomaknutu studiju o starenju, klasnim razlikama te krhkoj vezi između brige i udaljenosti. U širem registru obiteljskih odnosa i osobne dislokacije, Tragovi pripadanja Tatjane Božićprati autoricu koja, nakon života diljem Europe, pokušava razumjeti vlastiti trajni osjećaj nepripadnosti i pronaći oblik pripadanja. S druge strane, Ovaj poželjni stroj Mine Simenčić otvara pitanje što sve gubimo u procesu emigracije i traženja “boljeg života.” Kolektivna tijela i povijesni slojevi pojavljuju se kao prostor pamćenja i ideoloških prijeloma. U Sletu 1988 Marte Popivode tijelo plesačice postaje arhiv socijalističke Jugoslavije, gdje se kroz pokret čuva i raspada jedno društveno sjećanje. Polazeći od tvrdnje Kire Muratove da žene stvaraju “okrutnije” filmove, Isa Willinger u filmu Nemilosrdne istražuje kako redateljice i nebinarni autori kroz povijest i sadašnjost prikazuju nasilje, poniženje i odnose moći. Kroz susrete s filmašima i promišljanje o “ženskom pogledu,” film otvara šire pitanje odnosa roda i moći, kako na ekranu, tako i izvan njega.

“Imat ćemo jednako projekcija kao i prije korone. Imat ćemo oskarovce kao goste u godini kad su dobili Oscare: za film koji smo među prvima u svijetu i sami nagradili. Imamo mladu, motiviranu i strastvenu ekipu koja je uistinu kapilarno povezana s Akademijom dramske umjetnosti. Festival nam je sastavni dio dviju važnih svjetskih i europskih filmskih obitelji: Europske filmske akademije i Cannes Docs. ZagrebDox Pro se konačno ustabilio i pronašao nakon nekoliko godina lutanja. Mogu samo poručiti kolegicama i kolegama te svim ljubiteljima filma: uživajte u ZagrebDoxu!” izjavio je Hrvoje Pukšec. 

Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox očekuje nas u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja 2026. godine. ZagrebDox se održava uz potporu Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra, Društva hrvatskih filmskih autora i Turističke zajednice Grada Zagreba.