Dnevnik jednog pjesnika: Sami među milijardama

Prvi svjetski grad s milijun stanovnika bio je dva milenija davni Rim a sustigao ga je tek krajem stoljeća devetnaestog u zenitu industrijske revolucije Pariz a što se tiče čitavog čovječanstva otprilike u isto vrijeme nadošli smo na prvu milijardu da bi zatim u tek 130 godina uosmostručili vlastitu brojnost te usput ponajviše zahvaljujući pohlepi manjine i metastazama malignog tipa uzrokovanih ekonomskim tumorom koji je kapitalizam doveli opstanak i sebe i većine složenijih organizama na rub provalije iz koje nema povratka. Eksplozija demografska nema veze sa neodgovornošću takozvanog trećeg svijeta u kojem obitelji drže srednjovjekovne standarde nego je u pitanju medicinski napredak zahvaljujući kojem živimo duže i umiremo rjeđe te će naša numerička prisutnost na planetu svoj vrhunac doseći oko 2080. godine. No ta činjenica znači da ćemo svi živjeti otprilike kao američka suburbija pedesetih prošlog stoljeća s dva i pol komada djece, dva auta i pokošenom livadom a to ma koliko nas zeloti bezgraničnog progresa i slobodnog tržišta uvjeravali ova planeta i sva ostala njena živost neće podnijeti. I sad kad smo na raskršću između ceste gnjeva, kanibalizma i nestanka i komunalnog, solidarnog, žudnje za stvarima lišenog postojanja, kad na vrhovima prstiju držimo više znanja nego cjelokupnost našeg trajanja mi se povlačimo u podjele, granice, religije i razlike sitne kao boja kože, geografski slučaj nacije, rase i porijekla te se pripremamo za katastrofu kao da je opstanak pitanje najjačih a ne naše najveće vrline i snage skrivene u gotovo zaboravljenoj ideji opećg dobra, suradnje i altruizma.

Kineski dokumentarac Protjerivačica ljubavnica možda s ovim sebičnim i općenitim uvodom slabo drži vodenu vezu ali znam da kad izađem iz ulaza svoje zgrade uranjam u strance od kojih se mičem, izbjegavam poglede i pazim da me ne pogaze. I možda griješim ali tema ovog dokumentarca gotovo nadrealne teme i klasične izvedbe snimljenog u zemlji gdje nadzorne kamere uz pomoć algoritama i tehnologije identificiranja ljudi po crtama lica ocjenjuju ponašanje i kreiraju društveni kredit građana (tamo je bar ta činjenica svima jasna dok je na zapadu jedva poznata i kolektivno potisnuta) koji određuje vrtić podoban za njihovu djecu, moguću školu i posao i tako unedogled, zemlji sa milijardu i dvije stotine milijuna stanovnika stisnutih u betonske košnice urbanih centara u svojoj biti istražuje usamljenost ljudskog života i tanke niti koje nas u modernom svijetu pojedinaca vežu u parove, obitelji, susjedstva ne čini mi se samo simptomatičnom već skapelom otvorenom utrobom stanja u kojem smo se kao vrsta danas i ovdje našli- trenutno i globalno povezani, uvijek dostupni, nikad istinski sami ali kronično i akutno usamljeni. Nikad sitiji, bolje obučeni, okućeni i zaštićeni, leteći i klimatizirani, nikad u opasnosti i nikad u ekstazi- osim orgazmički i to često mehanički,masturbatorski vansebni- stalno na dripu dopaminskom i serotoninskom ne prepoznajemo više sreću, zadovoljstvo čak ni ljubav i kad nas po nosu šamara. Isto tako smrt i tugu, rastanke od voljenih, bolest, nesreću pokušavamo izbjeći kao kugu i kraj štakora kliconosnih zarumenjeni se držimo za ruke oko lomača drugih koji su pakao, drugih koji su teroristi, imigranti, vještice, drugih koje ne poznajemo. Drugih kojih se bojimo. Ti drugi na kraju postanu oni koje biramo i najviše volimo.

Nikola Strašek, pjesnik