Startajući kao televizijski novinar, iskustva vrsnog ratnog reportera ranih 1990-ih u drugoj polovici desetljeća nadograđivao je kao polaznik Imaginarne akademije u Grožnjanu. U toj kolijevci nove hrvatske dokumentaristike nastao je 1998. zapaženi srednjometražni prvijenac Igora Mirkovića Orbanići Unplugged. Udružen sa svojim grožnjanskim mentorom Rajkom Grlićem, uskoro će se probiti u zakulisno središte hrvatske politike uoči poslijetuđmanovske smjene vlasti, a cjelovečernjim Novo, novo vrijeme (2001) osvojiti gledatelje i vratiti dokumentarac u hrvatska kina. Jednako uspjelim Sretnim djetetom (2003) steći će reputaciju nostalgičnog postkroničara glazbenoga novog vala iz posljednje dekade jugosocijalizma, a sljedećim projektima L.A. Nedovršeno (2008) te Lijepi i dragi ljudi (2024) i portretista kreativnih suvremenika koji ustrajno stvaraju vlastite svemire oponirajući svijetu koji ih okružuje.
