Diary of a Poet: The Burden of Dreams, the Temptations of Lies

Poetry can not be easily translated...

Bremenita problemima, otežana dilemama i konstantnom sumnjom te često nerazrješiva i  neraskidiva povezanost između izmišljanja, tečne priče i formalne ostvarenosti s jedne strane i činjenica, istine, neravninama, nelogičnošću i apsurdima ispunjenog ljudskog života s one druge. Između te dvije litice razapeta je tanka žica, žica napeta i nestabilna iznad provalije čije se dno ne može ni pojmiti. Po toj žici prelaze dokumentaristi ako rade autorske filmove i snimaju svakodnevni život i ulaze u intimni prostor tuđih života. A sve sam više uvjeren kako postoji nešto bezvremenski živo i gotovo sveto u dobroj umjetnosti. To nema puno veze sa talentom jer ogromna razlika koja postoji između dobre i prosječne umjetnosti leži upravo u svrsi srca i namjeri svijesti koja stvara a veže se s ljubavlju potrebnom da progovoriš iz dijela sebe sposobnog da voli umjesto iz onog dijela koji samo želi biti voljen.

Dokumentarni film često nastaje upravo u sudaru poetike i etike i taj sudar zbiva se često daleko od projekcijskih dvorana, u mraku montažerskih sobica, u glavama i srcima samih autora i što je još gore u nutrini samih protagonista i njima najbližih ljudi - članova obitelji, bračnih partnera, ljubavnika, ljubavnica i najboljih prijatelja.
Iako sam snimio nekoliko dokumentaraca i u njima često balansirao na tankoj niti između ispravnog, empatičnog i moralnog izbora i sunovrata u bezdan amorala i bezočne manipulacije te u pokušaju da ne stavim živote i intimu protagonista na kocku ili ih čak sasvim zanemarim zbog umjetničkih zahtjeva ove i estetski i etički kompleksne filmske discipline. 

O dokumentarcu Teret snova legendarnog majstora direct cinema / cinema verite odnosno filma istine Lesa Blanka koji prati snimanje klasičnog i legendama obavijenog filma Fitzcarraldo Wernera Herzoga. Produkcija ovog filma bila bi iznimno komplicirana i opasna operacija već zbog samih lokacija i opasnosti koje u svakoj džungli vrebaju i same ljude koji su tamo rođeni a za bijele europske filmaše se samo umnogostručuje. No kad tome pridodate da eponimnog junaka tumači Klaus Kinski čiji je volatilni temperament, sklonost izljevima bezumnog gnjeva i gotovo kao osnovna postavka nepredvidljivost uvijek na granici koju često prelazi kako bi se sastala s ludilom da naprave kaos tada se čitava stvar dodatno komplicira. Ali tek tu dolazimo do Herzogove vizije koja replicira grandioznost i megalomaniju čovjeka koji je svojim životom i poslužio kao inspiracija i predložak samom filmu, čovjeka imenom Carlosom Fitzcarraldo koji je odlučio prevesti parobrod preko planinskih vrhova u Andama kako bi pristupio području bogatom kaučukom u bazenu Amazone. Herzog svom Fitzcarraldu oduzima pohlepnu motivaciju jer za razliku od pravog “gumenog baruna” njegov junak upušta se u ovaj suludi pothvat kako bi usred amazonske džungle izgradio veličanstvenu opernu kuću a koja bi trebala nadmašiti najpoznatije europske institucije tog tipa. A budući da film nastaje davne 1982. godine a autor Herzogove vrste ne pristaje koristiti specijalne efekte koji su tada još i prilično  neuvjerljivi odlučuje se udružiti s onima koji najbolje poznaju teren i već se nalaze na lokaciji te zapošljava lokalna indijanska plemena kako bi snimio centralni događaj i ključnu sekvencu u kojoj je parobrod težak 340 tone pomaknut preko planine u prašumi bez upotrebe specijalnih efekata. I doista kad se sjetim Kinskog u prednjem planu leđima okrenut kameri kako obučen u bijelo odijelo sa šeširom na glavi stoji u izmaglici i zamišljeno promatra ogromni parobrod nakošen na litici iznad njega moram priznati da se radi o jednom od najboljiih kadrova u čitavoj povijesti kinematografije. Kada ovom produkcijskom problemu himalajskih proporcija pridodamo seriju katastrofa tijekom snimanja - jedan od Indijanaca pogođen je strijelom u vrat od strane protivničkog plemena oko teritorijalnih razmirica, avion za koji je Herzog već rezervirao kartu i igrom slučaja propustio srušio se usred džungle, Kinski je dosljedno svom karakteru i reputaciji htio napustiti snimanje a režiser ga je tek prijetnjom da će ga upucati prije prve riječne okuke od toga odvratio te izuzetno opasne scene u kojoj parobrod plovi prema vodenom jazu i u njega upada, scene u kojoj je snimatelj vezan konopcem kako ne bi pao i koja je jedna od ključnih sekvenci u Blankovom Bremenu snova.

Les Blank kao dokumentarist čiji je kredo što manje intervenirati u stvarnost uspio je svojim filmom prikazati sumanutost i seriju nesreća tijekom produkcije Fitzcarralda te tako pridonijeti mitologiji koja danas prati nastanak Herzogovog remek-djela. Blankov film tako se pridružio filmovima kakav je Srca tame: redateljska apokalipsa Eleanor Coppole, Georgea Hickenloopera i Faxa Bahra o nastanku Apokalipse sada i Izgubljeni u La Manchi, o neuspješnom pokušaju snimanja Čovjeka koji je ubio Don Quijotea Terrya Gilliama. A kako je Herzog od samih početaka snimao jednako kvalitetne dokumentarce kao i poznatije igrane filmove te je u oba filmska roda miješao izrazitu sklonost izmišljanju s ekstremnim naturalizmom Breme snova dokumentarac je o snimanju filma koji iako igran nastaje u gotovo dokumentarističkoj manirite postaje odraz odraza stvarnosti a u najbljim trenucima uzdiže se do istinitog prikaza umjetničke vizije i sklonosti da riskira i sebe i druge kako bi ju ostvario.

Nikola Strašek, poet