Retrospektiva Johana van der Keukena

The Reading Lesson

Johan van der Keuken

Generalni sponzor

Tijekom snimanja dokumentarca ‘The Reading Lesson’ u amsterdamskim su se osnovnim školama učitelji koristili metodama povezivanja riječi sa slikama kako bi djecu naučili čitati. Redatelj na zanimljiv način subvertira taj sustav učenja, postupno zamjenjujući slike iz službenih udžbenika slikama koje izvlači iz političke i društvene stvarnosti, kombinirajući nedužne sličice ovce, vatre i sestre politički obojenim slikama društveno-političkih pobuna, govora Salvadora Allendea i Pinochetovog državnog udara. Ubrzo se tradicionalni školski sat pretvara u malu političku školu.

Johan van der Keuken

Johan van der Keuken (1938-2001) jedan je od najpoznatijih nizozemskih dokumentarista zajedno s Jorisom Ivensom i Bertom Haanstrom. Sin srednjoškolskog učitelja, van der Keuken je već s 12 godina naučio osnove fotografije od svojeg djeda. Godine 1955. objavio je svoju prvu knjigu fotografija ‘Wij zijn 17’ (‘We are 17’) u kojoj je portretirao svoju generaciju. Knjiga je doživjela izniman uspjeh kod kritičara, a ubrzo je uslijedilo i drugo izdanje. Godine 1956. van der Keuken odlazi u Pariz, gdje pohađa tečajeve na filmskoj školi IDHEC. Zajedno sa svojim kolegom, američkim studentom Jamesom Blueom, snima kratki film ‘Paris by Dawn’ (1960) u kojem pokušava udahnuti novi život etabliranu žanru ‘gradske simfonije’. Van der Keuken je to tada definirao riječima - ‘Ne priča, nego plastičnost’, pokušavajući se suprotstaviti prevladavajućim standardima svog vremena. Filmove tzv. Nizozemske dokumentarne škole, čiji su najznačajniji predstavnici bili Bert Haanstra i Herman van der Horst, karakterizira ritmička montaža, neuobičajeni kutovi kamere, kontrapunktska uporaba zvuka i metaforičko predstavljanje ljudi.

Tek će televizija, medij koji su mnogi filmaši prezirali te čak smatrali i smrtnim neprijateljem, omogućiti van der Keukenu razvijanje vlastita filmskog stila tijekom šezdesetih. Za malu televizijsku kuću VPRO najprije je snimio seriju od četiri portreta umjetnika, zatim film o tome kako je biti slijep (‘Blind Kind’ ili ‘Blind Child’, 1964), a uslijedio je portret spontane mlade radnice (‘Beppie’, 1965) te još jedan portret, ‘Herman Slobbe’ (1966), o iznimno talentiranu slijepom dječaku kojeg je upoznao na snimanju ‘Blind Kind’. U tom je radu prikazao dječaka kao ‘formu’, što je postigao korištenjem svjetla i smještanjem dječaka unutar ili izvan kadra. U svim tim filmovima van der Keuken je eksperimentirao sa 16 milimetarskom kamerom, sinkronim zvukom i dramaturgijom. Kao i na neke od njegovih amsterdamskih kolega filmaša (npr. Louisa van Gasterena i Eda van der Elskena), na van der Keukena je utjecala suvremena nizozemska književnost i džez. U ‘Big Benu’ (1967) daje dirljivi portret legendarnog američkog tenor saksofonista Bena Webstera, koji je tada živio u Amsterdamu, a u ‘A Film for Lucebert’ (1967) mogao se prepustiti divljenju poznatom nizozemskom pjesniku i slikaru Lucebertu, koji je krajem četrdesetih i početkom pedesetih bio blisko povezan s pokretom Cobra. Kasnije će još dva filma posvetiti Lucebertu.

Godine 1968. van der Keuken se pridružuje ekipi koja pod vodstvom van Gasterena odlazi snimati građanski rat u Nigeriji (‘Report from Biafra’). Taj mu je put otvorio oči te je zaključio da se mora suočavati s društvenim problemima u svijetu. Stoga je politika dobila važno mjesto u van der Keukenovu radu. U ‘Spirit of the Time’ (1968) proučava suvremenu omladinsku kulturu u rasponu od hipija i onih koji napuštaju školu pa sve do političkih prosvjednika. To čini spajanjem pomno složenih slika (van der Keuken se nikad nije prestao baviti fotografijom, što to se vidi i u njegovim radovima) s naizgled uobičajenim dokumentarnim filmskim materijalom. U ‘Velocity 40-70’ van der Keuken se koristi slikama švedskih kutija šibica koje poput eskadrila lete iznad Nizozemske i time gledatelju omogućuje drugačiji pogled na Drugi svjetski rat, koji je toliko istraumatizirao njegovu domovinu, a pogotovo van der Keukenovu generaciju. Film je snimljen u suradnji s pjesnikom Gerritom Kouwenaarom, još jednim suvremenim nizozemskim književnikom. Kasnije se udružio s piscem Bertom Schierbeekom te je nastala njihova trilogija ‘North-South’ (1972-74). Riječ je o tri filma o odnosu između bogatih i siromašnih u industrijskim zemljama te općenito između bogatih i siromašnih zemalja svijeta.

Van der Keukenov poseban odnos s televizijom VPRO rezultirao je ne samo cjelovečernjim dokumentarcima, poput trilogije ‘Sjever-jug’, već i nekim prilično iznenađujućim kratkim filmovima. Dobar je primjer ‘The Reading Lesson’ (1973) u kojem se van der Keuken koristi poznatim slikama, prema nizozemskoj pedagoškoj metodi, kako bi ih povezao s generalskim pučem u Čileu. Tako su nevine sličice ovaca, vatre i sestre povezane s emotivno mnogo nabijenijim slikama nereda, govora Salvadora Allendea i Pinochetova prevrata. Film je snimljen za VPRO-ovu omnibus seriju ‘Hole of the Netherlands’ (1973-74), nakon čega je uslijedio i ‘Film maker’s Holiday’ (1974). Poslije toga snima niz cjelovečernjih dokumentaraca koje su naručile različite organizacije - od Nizozemskog odbora za obranu Palestinaca (‘The Palestinians’, 1975), preko Udruge za zaštitu Wadden Sea (‘The Flat Jungle’, 1978) pa do Kulturnog centra Milky Way u Amsterdamu (‘Iconoclasm – A Storm of Images’, 1982). No, umjesto da hvali naručenu temu, kao što je to obično slučaj kod takvih filmova, van der Keuken bi predmetu pristupao kritički. Uvijek je radio s malobrojnom ekipom u kojoj je često bila njegova žena Noshka van der Lely, a filmovi su svoj pravi oblik poprimali u montažnoj sobi nakon intenzivnih razgovora s montažerima poput Freda van Dijka i Jana Dopa.

Krajem sedamdesetih van der Keukenov je rad otkrio vodeći francuski filmski časopis Cahiers du Cinéma. Kasnije ga prepoznaju i u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Njemačkoj, dok je u domovini, između ostalog, dobio Nizozemsku nagradu za kulturu (1988) i nagradu Bert Haanstra Oeuvre (2000). No, filmovi mu nisu omogućili siguran život. Sredinom osamdesetih počeo je pobolijevati. Pa ipak, između 1986. i 1990. snimio je neke od svojih najdojmljivijih radova, poput ‘I Love $’ (1986), ‘The Eye Above the Well’ (1988), ‘Face Value’ (1991), ‘Brass Unbound’ (1992) i snimateljsku dijagnozu rodnoga grada – ‘Amsterdam Global Village’ (1996). U tim često poduljim dokumentarcima uspio je spojiti analitički pogled na predmet (koji je mogao biti apstraktan poput novca, glazbe, društva) sa snažnim slikama čiji je učinak istodobno propitivao. Iako je gajio izravni stil, van der Keuken nije pripadao filmskoj školi ‘muhe na zidu’. U svojim je kasnijim filmovima znao, primjerice, tražiti od aktera da ponove gestu ili izjavu jer je želio doći do dublje istine koja se krije u navikama ljudskih bića.

Devedesetih se vratio kratkom metru s filmovima ‘Sarajevo Film Festival’ (1993) i ‘To Song Fotostudio’ (1997), a eksperimentirao je i s multimedijskim izložbama. Osim toga, nadzirao je izdavanje nekoliko knjiga svojih fotografija i tekstova (od 1977. pisao je kolumnu ‘Iz svijeta samozaposlenih’ u nizozemskom filmskom časopisu Skrien). Godine 1988. van der Keukenu je dijagnosticiran rak prostate. Napravio je dirljiv dokumentarac o svojoj borbi protiv bolesti, film ceste koji je snimao putujući svijetom u potrazi za iscjeliteljima i liječnicima. Iako je obično radio s filmskom kamerom Aaton, za ovaj je projekt kupio malu digitalnu kameru jer mu je prva bila preglomazna. Kad je ‘The Long Holiday’ premijerno prikazan na filmskom festivalu u Rotterdamu (koji je uvijek podupirao njegov i rad njegovih najbližih prijatelja), činilo se da će mu novi lijek pomoći. No, nije bilo tako. Van der Keuken je bio aktivan do posljednjih mjeseci svojega života, koliko mu je njegovo stanje to dozvoljavalo, između ostalog, sređivajući i svoj golem fotoarhiv. Preminuo je 7. siječnja 2001.

Het leesplankje

Nizozemska
1973, 10', boja, 16 mm

Režija:
Johan van der Keuken

Kamera:
Johan van der Keuken

Montaža:
Johan van der Keuken, Jacques Verheul

Glazba:
Chris Brouwer

Producent:
Lucid Eye Films